Pejzaž je bio zelen kao što samo
slatka, prljava voda može biti.
Neko
joj je objasnio da se to dešava kad se sliva topljeni snijeg iz susjednih
država. Sve se spušta u ravnicu. Vrijeme provedeno u tom vozu (koji stiže iz
prošlog vijeka), vrijeme je provedeno između sna i ovog drugog, dosadnijeg sna.
Danas, sunce je toplo, možda i prvi put te zime. Tog proljeća. Odmrzavaju se,
tope i propadaju pod svježim suncem, a miris cvijeća je tu da maskira njihovu
trulež. Razgovori hvataju krugove oko sistema grijanja u međugradskom vozu.
Davila se u mirisu ljudi, bezbrojnih buđavih mrlja na sjedištima. Zabaci glavu,
zaspe otvorenih usta, bali, ekosistem močvarni. U nekim vagonima nisu palili
grijanje, u njima je bilo hladno. Vožnja traje dva sata, a ona prelazi iz
vagona u vagon, iz toplog transa u gadan ukus u ustima (od duvana). U
popodnevnom vozu, onom u pola tri, uvijek je gužva, kao što je i red u gradskom
prevozu. Imena stvari opisuju njihovu namjenu. Ono što je ona znala kao voz
bilo je noćne mehanike i tihih ljudi, a ova ulična vreva i svakodnevne riječi u
popodnevu opisivale su, ipak, novi doživljaj. Prelazili su dvije rijeke, ili
jednu rijeku, jednom, pa drugi put. Prostor se skuplja i širi kroz kapke.
Ravnicom upravljaš treptajem oka.
Budući
da nije znala ništa o toj konkretnoj stvari, mogla je da primijeti odstupanja
od šablona brže nego on. Zanosio bi se kroz kucanje dok je ona padala u san,
postavljala pitanja koja bi postavljalo dijete, i pretpostavljala najbanalnije
od odgovora, često rješavajući problem. Eureka. Činilo joj se važnim da upozna
jezik kompjutera, a sada se već i nadala da će nekako upiti to znanje preko
kože, odlažući dan kad će i sama morati da sjedne i počne da komunicira sa
mašinama, ispunjavajući ravne površine komandama koje se vrte u krug - ali
imaju smisla. Htjela je da animira neku priču Agate Kristi kroz javascript, kao
igricu sa slatkim iznenađenjima za svakog ko prepozna ubicu. „Da, puna sam
ideja, u tome je moj osnovni problem.”
Intimni
prijatelji koji su se sastajali na bazenima, intimusi, gurali su jedno drugo
što je dublje moguće, uživali samo kad su iskreni, patili zajedno većinu
vremena. Imao je ideju da se maskira u ceremonijalnu svinju, da ga u tradiciji
pripreme za klanje, da to bude performans na glavnoj ulici početkom svinjokolja
(novembra). Ovu zamisao ispričao joj je već dvaput, ali jedva je čekala da je
čuje i treći. Zasmijavao ju je golicajući unutrašnjost nosa, konzumirala je
riječi samo utoliko što su dolazile iz njegovih usta, smijala se iz stomaka.
Jedne noći, kad joj se stomak prelio u dušu i bilo joj je dosta svega, odlučila
je da odšeta duž linije od svojih do njegovih vrata. Htjela je da uroni čelo u
mrak te sobe, da osjeti slatko olakšanje u nečemu što nije njeno i nije ona.
Rekao je da želi da joj bude model, a ona je insistirala na tome da ga
fotografiše dignutog kurca. Bili su napaljeni i nervozni. Uronila je u groznicu
i gledala ih u proljeće, gole, na travnatoj obali ispod drveta, dok cvjetaju
leptiri na Tisi.
