Izjutra su sve pjesme slušljivije, sluh nije nimalo istančan i potpuno mi je svejedno šta ću čuti. Jedino ne podnosim zvuk zvona na vratima. Sa terase se nekad pruža prijatan pogled, nekad ne, zavisi od toga da li se diže ili spušta pogled. Pločice na terasi su prijatnih žućkastih tonova, kadre su podnijeti svakakve misli. Tu ih ukopavam. Ona je groblje mojih misli. U trenucima očaja histerično glancam pločice na terasi da mi se ne uprljaju misli i ne izblijede sjećanja. Otkad imam nalete takvog čistunstva, jedino se jasno sjećam refleksija što me obuzimaju tokom čisćenja i to je razlog zašto se unutrašnji oblaci gomilaju. Ponekad zamišljam da mi je balkon pun malih, gustih borova, i da godinama postane šuma koja usmjerava protok moždanih informacija i harmonizuje tonove vrištanja. Borovi mirišu na misao. Trčati kroz red borova je isto kao trčati kroz slojeve monologa ili iznutra prepričanih i opravdavanih dijaloga. Knjige u poređenju sa drvećem nijesu ništa, samo izgledaju intelektualnije, mogu se nositi sa sobom, služeći kao eksterni odašiljač navodne pameti, ali ja ih ne nosim, jer imaju blago pokvaren postmoderni vonj. Na terasu nikad ne iznosim knjige i nijesu mi jasni ljudi koji čitaju na balkonu. Njihova glava je vjerovatno sposobna samo za čitanje upustava za upotrebu kućanskih aparata ili kulinarskih priručnika i programirana na ekstatično bježanje od kontemplativnog. To su ograničeni ljudi, baš kao i oni koji nemaju balkon ili ga pregrađuju i koriste kao špajz. Ljudi uglavnom nemaju dušu, ali ljudi koji se dosjete pregrađivanja na štetu balkona, sa opravdanjem nekakve ekonomičnosti, imaju posve najmanje duševnog. To su autodestruktivna bića koja nemarno rade nauštrb svog mira u korist dodatnog betonskog zida, jer beton i mir ne idu skupa. To najbolje znaju gradjevinski radnici i vlasnici praznih stambenih zgrada. Čovjek je uglavnom okrenut spolja, zato i nema potrebu za terasom. Balkonu su skloni oni koji bježe od iznutra. Najčešće ka jugoistoku, kao nesrećna glumica krupnih, tužnih očiju. Ljudi koji žele da se oslobode balkona bi trebalo da skoče sa njega prije nego to učine, jer bi bilo bolje da ima više balkona, a manje ljudi.
Sa balkona gledam kako prolaznici hodaju. Ti rijetki koje ugledam u ovom nepopularnom, perifernom kraju gotovo nikuda ne žure i uglavnom hodaju ukrug, oko zgrade. Žurbi su skloni, a krugu nevični, ne samo pragmatični ljudi - roboti, pokretni automati za novac, nego i oni koji trče za opsesijama i lažnom nadom. Ipak, pomislih na to da je vrlo lako napraviti razliku, dok gledam u saksiju na balkonu koja mi čuva omiljeni bor. Ljudi koji hrle dok ih za obrve čupa sopstvena misao imaju ravnodušne facijalne ekspresije. Nekad su i ponosne, ali nikad nijesu nasmijane. Oni se i kad su srećni smiju isključivo iznutra. Njihovi unutrašnji organi se pretvaraju u simfonijski orkestar koji počinje Vagnerom, pa im je na početku izraz lica ponosit, ali ubrzo sa kompozicijama Erika Satia poprimi ravnodušni ton, čiji se eho može naslutiti kad se iliziji sklonom čovjeku pogleda u oči. U njima se kao na traci smjenjuju Brankusijeve statue i ravno raspoloženje francuskog kompozitora. Njihovim očima nema kraja, jer njihova dubina nema dno. Pragmatici, sa druge strane, uvijek imaju suviše nesuzdržan izraz, koji se nekonzistentno mijenja i grimase smjenjuju jedna drugu, čak i onda kad glume inteligenciju i razboritost, koja doduše, možda i postoji ponegdje, ali im ne vjerujem, jer imamu suviše svijetle ili uopšte nemaju oči. Imaju samo dva odvratna klikera smještena u šupljinama na licu, koja popunjavaju prostor kao novinski papiri zabijeni u rupe pokvarene utičnice na zidu. Pomislim, mada veoma rijetko, kako bi bilo dobro da ljudi mogu da čuju kompozicije koje odzvanjaju u tudjem biću, da uhvate zajedničku melodiju i shvate da usamljenost više nije izlišna, ali se to nikada ne dešava, jer su naše glave gluve sobe, van kojih se ne može naslutiti ništa o notnom sistemu unutra, a mi to ne možemo verbalizivati. Ljudi tako ostaju uvijek usamljeni, ili se djelimično izvuku iz aure usamljnog ako im se učini da nečije oči poprimaju atmosferu slične kompozicije, pa se vežu za trag svog osjećaja u njima. Međutim, većina ljudi zivi bez tog odraza sasvim snošljivo i ne traži dublje osjećaje u ispljuvku ovozemaljskog, a možda i ne treba, jer su naročito iritanti vječiti tragači koji o traganju pričaju po smrdljivim birtijama u kojima se njima slični skupljaju...
Sa balkona gledam kako prolaznici hodaju. Ti rijetki koje ugledam u ovom nepopularnom, perifernom kraju gotovo nikuda ne žure i uglavnom hodaju ukrug, oko zgrade. Žurbi su skloni, a krugu nevični, ne samo pragmatični ljudi - roboti, pokretni automati za novac, nego i oni koji trče za opsesijama i lažnom nadom. Ipak, pomislih na to da je vrlo lako napraviti razliku, dok gledam u saksiju na balkonu koja mi čuva omiljeni bor. Ljudi koji hrle dok ih za obrve čupa sopstvena misao imaju ravnodušne facijalne ekspresije. Nekad su i ponosne, ali nikad nijesu nasmijane. Oni se i kad su srećni smiju isključivo iznutra. Njihovi unutrašnji organi se pretvaraju u simfonijski orkestar koji počinje Vagnerom, pa im je na početku izraz lica ponosit, ali ubrzo sa kompozicijama Erika Satia poprimi ravnodušni ton, čiji se eho može naslutiti kad se iliziji sklonom čovjeku pogleda u oči. U njima se kao na traci smjenjuju Brankusijeve statue i ravno raspoloženje francuskog kompozitora. Njihovim očima nema kraja, jer njihova dubina nema dno. Pragmatici, sa druge strane, uvijek imaju suviše nesuzdržan izraz, koji se nekonzistentno mijenja i grimase smjenjuju jedna drugu, čak i onda kad glume inteligenciju i razboritost, koja doduše, možda i postoji ponegdje, ali im ne vjerujem, jer imamu suviše svijetle ili uopšte nemaju oči. Imaju samo dva odvratna klikera smještena u šupljinama na licu, koja popunjavaju prostor kao novinski papiri zabijeni u rupe pokvarene utičnice na zidu. Pomislim, mada veoma rijetko, kako bi bilo dobro da ljudi mogu da čuju kompozicije koje odzvanjaju u tudjem biću, da uhvate zajedničku melodiju i shvate da usamljenost više nije izlišna, ali se to nikada ne dešava, jer su naše glave gluve sobe, van kojih se ne može naslutiti ništa o notnom sistemu unutra, a mi to ne možemo verbalizivati. Ljudi tako ostaju uvijek usamljeni, ili se djelimično izvuku iz aure usamljnog ako im se učini da nečije oči poprimaju atmosferu slične kompozicije, pa se vežu za trag svog osjećaja u njima. Međutim, većina ljudi zivi bez tog odraza sasvim snošljivo i ne traži dublje osjećaje u ispljuvku ovozemaljskog, a možda i ne treba, jer su naročito iritanti vječiti tragači koji o traganju pričaju po smrdljivim birtijama u kojima se njima slični skupljaju...
Francuski balkoni, naročito popularni kod onih što nikad i nijesu posjetili Francusku, najviše su apsurdi. Prave se zbog pomodarstva i trendova koje diktiraju polupismene arhitekte, koje i ljude procjenjuju prema tome u kakvoj zgradi žive. Neoprezni bi možda rekli da je za njih jedino šuma, ali ja mislim da je oni ipak ne zaslužuju. Oni zaslužuju jedino državne institucije i ove njih, i mislim da je to posve objektivan zaključak, veoma skroman zaključak nekog ko sve najbolje zna i nema problem da to prizna. Ne treba dozvoliti da neko prostituiše tvoje ideje, rekla sam sebi juče ujutru, a zatim i shvatila da sam ja taj neko na koga se misao odnosi, ja koja samo misli i imam i ne znam što bih sa još jednom, jer je mozak moje nepravilne glave već na izdisaju, misli su se urotile protiv njega i sad ga ucjenjuju, kao zelenaši jadnika- ali ne dam se, gazim ih kao zmijice koje stalno sanjam i ubijam u snu, sve dok ne otvorim oči, probudim se i upadnem u misao, još jednu, pa još jednu i učini mi se da je baš ta ona prava, ona koju sam čekala i od koje se moja glava razvodi, dok trčim kroz borovu šumu bježeći od zatvorenih balkona.
