Možda je sve počelo kad
sam izabran za predsjednika. Sa psihijatrom se vraćam u prošlost i čini mi se
da u skoro svim važnim trenucima vidim sebe nekontrolisano usranog. Kad se
sjetim polaganja zakletve, govno je tu. Moja supruga se porađa, usran sam
ispred ulaza u bolnicu. Rađa se drugo dijete, u gaćama mi je nered. Sjećam se
dana kad sam u osnovnoj školi uvijek biran posljednji za fudbalske timove, a
topla kugla već je u šortsu. Psihijatar pretpostavlja da se histerični sfinkter
pojavio kasnije. To već godinama pokušavamo da utvrdimo.
Dobro se sjećam nekih od
najvažnijih javnih, kako ih zovemo na
seansama. Prvo je bilo na komemoraciji partijskog kolege. Najveće međunarodno javno bilo je u Njujorku. Nije da se
neki predsjednici nisu obrukali na otvaranju njujorške berze, ali ja sam se
jedini usrao. U većini javnih slučajeva
to sam uspio da sakrijem. Sekretarica mi pomaže. Ako se ponekad neko zapita šta
to smrducka na prijemu ili koktelu, uvijek imamo spremnu čistu odjeću.
Za moju dugo čuvanu tajnu zaslužna je
sekretarica, ali politički uspjeh dugujem Afrikancima. Ni u najluđim snovima
punim govana što pršte iz svih rupa oko mene, ne bih mogao zamisliti da će mi u
karijeri pomoći oni koje sam oduvijek mrzio. Odrastao sam u glavnom gradu Crne
Gore na kraju dvadesetog vijeka, bez crnaca na ulici. Onda su došli Afrikanci.
Da bi stigli do boljeg života u Zapadnoj Evropi morali su da prođu kroz našu
zemlju. Za azilante je napravljen kamp u Podgorici, na Koniku, kvartu poznatom
po kampovima za izbjeglice s Kosova. Afrikanci su bili najodvratniji. Bijelci
ih nisu voljeli. Još manje od bijelaca voljeli su ih Cigani i izbjeglice.
Crnaca je bilo sve više. Taksisti su odbijali da ih voze, ljudi su ih optuživali
za krađe. Bulevar između kampa i centra grada bio je njihova omiljena staza.
Tuda su išli, ponekad bosi, do druge obale rijeke. Najveći broj crnaca u
Podgorici zabilježen je kad sam postao predsjednik. Svi su se pitali šta
planiram da uradim, ali nisam imao odgovor. Mislio sam o sfinkteru.
Afrikanci su polako postajali najveća smetnja.
Jednog crnca pretukla je grupa dječaka, skinula ga golog i pokušala da ga
spali. Policajac je došao na vrijeme i uhapsio azilanta. Sve to se dogodilo u
prvoj godini mog mandata. Savjetnici, uključujući i sekretaricu, govorili su mi
da će se moja politička snaga mjeriti odlučnošću da se izborim s crncima. Ja
sam se, ipak, i dalje borio sa sfinkterom. S psihijatrom sam se ponedjeljkom vraćao
u djetinjstvo. Zatvorenih očiju, zavaljen u fotelji, u sjećanjima sam pušio očeve
cigarete. Na jednoj seansi vidio sam sebe usranog prvi put. Prolazio sam pored
Kluba vozača, u povratku iz muzičke škole, kad sam osjetio da neću izdržati do
kuće. Uradio sam to dok sam prolazio pored teniskih terena. Držao sam govno rukom
kroz farmerke da ne bi kliznulo niz nogavicu. Bilo je kao mekana teniska lopta.
S vrelom kuglom u ruci hodao sam do zgrade. To sjećanje psihijatar je ocijenio kao
korisno. Rad s njim mi je prijao, ali nije bilo previše vremena za seanse.
Problem Afrikanaca i
dalje nas je mučio, napomene savjetnika gomilale su se na stolu. A onda smo
jednog toplog vikenda, dok sam se sa porodicom odmarao na planini, smislili
prvo rješenje. Savjetnici su mi javili da je čitave noći između petka i subote
trajala pucnjava u kampovima na Koniku. Potrčao sam u kupatilo. Znao sam da će
takva vijest da pokrene crijeva, a ja neću imati vremena da ih zaustavim. Ovog
puta bio sam spreman. Porodica me nije vidjela usranog na podu. Rekli su mi da
je pucnjava bila žestoka i da nije bilo ranjenih. Pitao sam kako je došlo do
toga. Rekli su da je grupa izbjeglica sa Kosova pucala na nekoliko ciganskih
kuća. Pitao sam gdje su bili Afrikanci. Odgovorili su da crnci nisu umiješani.
Taj dio nije mi bio jasan. Savjetnici su nastavili da opisuju kako je grupa izbjeglica
na ciganske kuće pucala iz kalašnjikova. Od toga je kliznulo još jedno govno,
da nije ni zakačilo zidove sfinktera. Pitao sam ih odakle izbjeglicama puška, a
onda mi se odgovor javio iznenada, uz još jedno pražnjenje olakšanja. Prodali su im je crnci, rekao sam prije
nego što su stigli da odgovore. Znali smo da je to nemoguće. Ali mi možemo da učinimo mogućim. Bio im
je jasan moj plan. Onda učinite,
naredio sam i prekinuo vezu. Obrisao sam se i miran izašao iz kupatila.
Policija je ušla u
šatore crnaca, podmetnula pakete oružja, zaplijenila ih i prikazala javno.
Izlazak iz kampa je zabranjen. Za Afrikance više nije bilo mjesta na ulici, a
ja sam ponovo osjećao nagon za pražnjenjem i snagom sfinktera zadržavao govno u
sebi do odlaska u kupatilo. Moji analni mišići bili su naoštreni noževi.
Sfinkter i ja proživljavali
smo zlatne mjesece, azilantska policija provodila je noći s crnkinjama, svi su bili
ponovo srećni. Ali nakon perioda mira u gradu i mom rektalnom traktu, jedan od
policajaca zaljubio se u kurvu. Nije dozvoljavao nikom da joj se približi. Devet
mjeseci kasnije službenim vozilom odvezao je crnkinju u bolnicu da mu rodi
crnogorsko-libijskog dječaka. Nakon prvog policajca, zaljubio se sljedeći. Ovog
puta kurva je bila muškarac. Pokušali smo batinama da ga natjeramo da zaboravi ljubavnika,
ali bio je uporan. Javno je priznao da su policajci podmetnuli oružje grupi Afrikanaca
i da su njegove kolege silovale crnkinje. Prije nego što smo stigli da ga
zaustavimo, vijest je prešla granice.
Nekoliko dana kasnije
usrao sam se uživo u prenosu dnevnika Javnog servisa. Od tog trenutka svi su
pisali o histeričnom sfinkteru i povezivali ga s terorom crnaca, i sve to
nazivali kompleksima djetinjstva provedenog u strahu od nekontrolisanog
pražnjenja. Psihijatar je rekao da su takve teorije amaterske. Moja porodica je
patila. Ali u najtežem trenutku, partija mi je pomogla. Nagovorili su me da se
povučem prije izbora za drugi mandat, a onda su mi promijenili život. Pred
lokalne izbore u glavnom gradu predložili su me za gradonačelnika. Moj
prethodni tim je otpušten, osim sekretarice i psihijatra, zaduženih za
kontrolisanje sfinktera. Ključ nove kampanje bio je u priznanju. Na istom
mjestu gdje sam se nekoliko mjeseci ranije usrao, u glavnom studiju Javnog
servisa, pričao sam o terapijama koje su od mene napravile novog čovjeka,
sposobnog da se prazni kao normalan muškarac i spremnog da prihvati druge rase.
Moja ispovijest prikazivana je nekoliko nedjelja kao dio kampanje u glavnom
gradu. Po preporuci savjetnika napisao sam knjigu o svom životu. Kad sam
objavio Novi život izabran sam za gradonačelnika.
Prvi televizijski nastup
nakon pobjede bio je pripreman sa psihijatrom i savjetnicima. Obukao sam
najbolje odijelo i pelene za odrasle i izašao pred kamere. Pozvao sam sve crnce
i migrante svijeta da nađu utočište i tranzit u Podgorici, u jednoj od lijepih
kućica na Koniku, među sebi ravnim izbjeglicama, u komšijskim odnosima s
Romima, Egipćanima, Aškalijama i ostalim stanovnicima našeg grada. Dok sam
govorio osjećao sam pulsiranje u mišiću između testisa i anusa, ali znao sam da
ću izdržati. Uspio sam. Svi su opet bili na našoj strani.
Novi savjetnici odlučili
su da ne ostanem zapamćen kao predsjednik koji se usrao pred kamerama, već kao
uspješan pisac i gradonačelnik. Zahvaljujući njima, moja tužna priča i dalje je
na listama najprodavanijih knjiga, javna čitanja u knjižarama najposjećeniji su
događaji u gradu, književnici žele da se upoznaju sa mnom. Brzo sam postao
uticajan autor. Ipak, nastavio sam da se borim s histeričnim sfinkterom. U
trenucima kad se moj problem iznenada vrati i ostavi me usranog na podu,
sekretarica i savjetnici govore mi da će uskoro biti bolje, da je već bolje, da
će život postati više od kugle što klizi niz moje noge kao topla, govnava suza.
