Sfinkter - Ilija Đurović

    Možda je sve počelo kad sam izabran za predsjednika. Sa psihijatrom se vraćam u prošlost i čini mi se da u skoro svim važnim trenucima vidim sebe nekontrolisano usranog. Kad se sjetim polaganja zakletve, govno je tu. Moja supruga se porađa, usran sam ispred ulaza u bolnicu. Rađa se drugo dijete, u gaćama mi je nered. Sjećam se dana kad sam u osnovnoj školi uvijek biran posljednji za fudbalske timove, a topla kugla već je u šortsu. Psihijatar pretpostavlja da se histerični sfinkter pojavio kasnije. To već godinama pokušavamo da utvrdimo.

    Dobro se sjećam nekih od najvažnijih javnih, kako ih zovemo na seansama. Prvo je bilo na komemoraciji partijskog kolege. Najveće međunarodno javno bilo je u Njujorku. Nije da se neki predsjednici nisu obrukali na otvaranju njujorške berze, ali ja sam se jedini usrao. U većini javnih slučajeva to sam uspio da sakrijem. Sekretarica mi pomaže. Ako se ponekad neko zapita šta to smrducka na prijemu ili koktelu, uvijek imamo spremnu čistu odjeću.

UNEXPECTED JIHAD - Dušanka Seratlić

Pejzaž je bio zelen kao što samo slatka, prljava voda može biti.

Neko joj je objasnio da se to dešava kad se sliva topljeni snijeg iz susjednih država. Sve se spušta u ravnicu. Vrijeme provedeno u tom vozu (koji stiže iz prošlog vijeka), vrijeme je provedeno između sna i ovog drugog, dosadnijeg sna. Danas, sunce je toplo, možda i prvi put te zime. Tog proljeća. Odmrzavaju se, tope i propadaju pod svježim suncem, a miris cvijeća je tu da maskira njihovu trulež. Razgovori hvataju krugove oko sistema grijanja u međugradskom vozu. Davila se u mirisu ljudi, bezbrojnih buđavih mrlja na sjedištima. Zabaci glavu, zaspe otvorenih usta, bali, ekosistem močvarni. U nekim vagonima nisu palili grijanje, u njima je bilo hladno. Vožnja traje dva sata, a ona prelazi iz vagona u vagon, iz toplog transa u gadan ukus u ustima (od duvana). U popodnevnom vozu, onom u pola tri, uvijek je gužva, kao što je i red u gradskom prevozu. Imena stvari opisuju njihovu namjenu. Ono što je ona znala kao voz bilo je noćne mehanike i tihih ljudi, a ova ulična vreva i svakodnevne riječi u popodnevu opisivale su, ipak, novi doživljaj. Prelazili su dvije rijeke, ili jednu rijeku, jednom, pa drugi put. Prostor se skuplja i širi kroz kapke. Ravnicom upravljaš treptajem oka.

Balkon - Slađana Kavarić

Izjutra su sve pjesme slušljivije, sluh nije nimalo istančan i potpuno mi je svejedno šta ću čuti. Jedino ne podnosim zvuk zvona na vratima. Sa terase se nekad pruža prijatan pogled, nekad ne, zavisi od toga da li se diže ili spušta pogled. Pločice na terasi su prijatnih žućkastih tonova, kadre su podnijeti svakakve misli. Tu ih ukopavam. Ona je groblje mojih misli. U trenucima očaja histerično glancam pločice na terasi da mi se ne uprljaju misli i ne izblijede sjećanja. Otkad imam nalete takvog čistunstva, jedino se jasno sjećam refleksija što me obuzimaju tokom čisćenja i to je razlog zašto se unutrašnji oblaci gomilaju. Ponekad zamišljam da mi je balkon pun malih, gustih borova, i da godinama postane šuma koja usmjerava protok moždanih informacija i harmonizuje tonove vrištanja. Borovi mirišu na misao. Trčati kroz red borova je isto kao trčati kroz slojeve monologa ili iznutra prepričanih i opravdavanih dijaloga. Knjige u poređenju sa drvećem nijesu ništa, samo izgledaju intelektualnije, mogu se nositi sa sobom, služeći kao eksterni odašiljač navodne pameti, ali ja ih ne nosim, jer imaju blago pokvaren postmoderni vonj. Na terasu nikad ne iznosim knjige i nijesu mi jasni ljudi koji čitaju na balkonu. Njihova glava je vjerovatno sposobna samo za čitanje upustava za upotrebu kućanskih aparata ili kulinarskih priručnika i programirana na ekstatično bježanje od kontemplativnog. To su ograničeni ljudi, baš kao i oni koji nemaju balkon ili ga pregrađuju i koriste kao špajz. Ljudi uglavnom nemaju dušu, ali ljudi koji se dosjete pregrađivanja na štetu balkona, sa opravdanjem nekakve ekonomičnosti, imaju posve najmanje duševnog. To su autodestruktivna bića koja nemarno rade nauštrb svog mira u korist dodatnog betonskog zida, jer beton i mir ne idu skupa. To najbolje znaju gradjevinski radnici i vlasnici praznih stambenih zgrada. Čovjek je uglavnom okrenut spolja, zato i nema potrebu za terasom. Balkonu su skloni oni koji bježe od iznutra. Najčešće ka jugoistoku, kao nesrećna glumica krupnih, tužnih očiju. Ljudi koji žele da se oslobode balkona bi trebalo da skoče sa njega prije nego to učine, jer bi bilo bolje da ima više balkona, a manje ljudi.

Crne ribe - Ilija Đurović

    

               Nakon prolaska kroz Nikšić, uz rijeku, ka šumama na istoku, ulazi se u grad Plužine. S puta se vidi nepomičnosivo, vještačko jezero. Iznad kafane Dildo izgrađen je novi grad. Stari je pod vodom, sedamdeset metara duboko. Bio sam na vještačkom jezeru u vještačkom gradu.

     Del Arno, organizator dana SM kratke priče i vlasnik kafane Dildo, nakon dva minuta razgovora ponudio mi je piće. Popio sam prvu votku i naručio još jednu. Preko ivice kristalne čaše jezero je bilo blistava hauba u zimzelenoj dosadi.

      Ono je Misi, rekao je. Vidio sam crni oblik u svjetlu. Bila je jedino biće na obali.

      To je autorka iz Zagreba, više porn nego SM, upoznaćete se. Crna kosa i crna odjeća izgledali su privlačno u pejzažu borova i vode. Misi je krenula ka nama.

       Uživaš, rekao je Del Arno.

       Čekam da se pojavi čudovište.

       Ovo je Salo, Del Arno me predstavio i pozvao nas na doručak.

Djelovi grada - Ilija Đurović

              Stavi taj povodac da te izvedem malo, rekao mi je Hans, savršeno podšišani njemački ovčar. Hans i ja živimo zajedno pet mojih godina. Naravno da moj prijatelj ne govori, ali svaki njegov pogled, trzaj, pokret ušiju, prepoznajem kao precizne naredbe. Ponekad i sam naređujem na njemačkom. Ako se zatrči prema semaforu i učini mi se da neće strpljivo čekati zeleno svjetlo, uzviknem Halt, a on se okrene, zbunjen, ustreptao, rep mu udara po slabinama. Hans se još sjeća svog jezika iz vremena kad je njegov gazda, Njemac, poginuo negdje na Durmitoru.

Ljudi niotkuda - Slađana Kavarić (izbor)

***

Ako slučajno zagazim u stvarno

vidjeću maštano okačeno o nemogućnost

i miris noći što se širi kroz krvotok iluzije,

kao tanak i modar vrat obješenog sjećanja.

Pamtim dodir istetoviran u kostima lijeve ruke.

Ako treba odlijepiću ruku sa ramena

i više se neću sjetiti da treba da imam dvije.

Krećeš se, pitam se da li odmičeš

ili to ja hodam unatraške, kao melanholija.

Jutro je i sve više mislim o blijedim bojama,

moj se ukus raspada, a nemam svoje oči.

Nekako uvijek izdržim kraj ili se na početku ubijem,

sad baš odmjeravam i mislim da dovoljno kasnim,

cirkus raspadanja i sve u krug, redosljedom.

Sanatorijum za neizlečive bolesnike

Nešto se dešava u Crnoj Gori, nešto što je dobro za literaturu. Pojavljuju se knjige koje imaju hrabrosti, smisla, koje ispadaju iz klasičnih istorijskih okvira i motiva. Čuju se takozvani urbani glasovi, ma koliko ovaj pridev bio izanđao i obesmišljen. Naime, biti urban može se i u najmanjem gradu na svetu, Humu na primer, a ne biti takav može se usred Njujorka i Tokija, ili Beograda o čijim je antiurbanim tipovima poput Mome Kapora, moguće ispisati čitavu biblioteku. Jer ovaj pridev, onako kako ga razumem, znači otvorenost, neopterećenost, prihvatanje različitosti i drugosti, spremost na promenu, sve ono što su odlike svakodnevnog života u megalopolisu, ili ih makar mi tako zamišljamo.

Da li je uspeh književnosti u Crnoj Gori povezan s deset godina nezavisnosti, ili s prostom činjenicom da se stvari menjaju i da je na scenu došla nova generacija, oličena između ostalog i u izdavačkoj kuči Žuta kornjača, ne znam, nije ni bitno. Važno je da je do mojih ruku stigla više nego dobra pripovedačka zbirka Brana Mandića Feb je čekao olovku. Nju čini petnaest priča, od kojih su neke povezane i tematski i likovima, ali gotovo sve govore o nekoj vrsti marginalizovanih junaka, onih kojima nešto nedostaje ili imaju ozbiljan problem zbog kojeg su gurnuti u stranu.  Ovako sročena rečenica ne znači previše, ipak ono što jeste bitno reći je da ona od samog početka afirmiše poziciju antijunaka, što u crnogorskom istorijskom kontekstu u kojem se čojstvo i junaštvo usađuju od najranijeg detinjstva, bez obzira na ozbiljnu problematiku tih koncepata, nije mala stvar. Ona na neki način normalizuje stvari, dovodi ih u ravnotežu. Čovek u kolicima, momak s jednim testisom, piroman, profesor uinverziteta koji se samopovređuje rezanjem kože, neudata žena u srednjim godinama, to su junaci kojima bi trebalo naći mesto ne samo u literaturi, nego i u stvarnom životu. Još je za književnost to teže, jer je potrebno čitaoce ubediti u verodostojnost takvih sudbina, a čini mi se da je Mandiću to uspelo na veoma dobar način.

Psi iz predgrađa - Brano Mandić

Melodi je stajala ispred panela i mlatila praznu slamu. Moj zadatak bio je da dam testimony. Mene su kao proganjali i treba da kažem kako je biti gonjen. Nije to imalo nikakve veze sa istinom. Melodi je nosila plavu haljinu, imala je dobre mišiće, dobre noge. Sva je bila dobra. Nosila je otkopčane sandale, stalno je ponavljala Russia, Russia, misleći da je tamo grozno. Moj zadatak bio je da govorim četrnaest minuta. Svakom po minut, rekao sam na početku. Danac sa drugog kraja stola nasmijao se toj jadnoj fori. Počeo sam da mucam i serem, Melodi nije gledala, a njih četrnaestoro slušalo me je kao po kazni.

Kasnije sam provjerio, ta Melodi jednom je gostovala u Aljazeera English dnevniku. Pažljivo sam pogledao njen nastup, disala je duboko dok je čekala pitanja voditelja. Znak da je poznavala tremu. Bila je to kruna njene karijere, kao i serija članaka sa potpisom na Huffington Postu. Naravno, koka tog ranga vidjela je da pred sobom ima budalu. Da me gospodin Čađo, crnogorski član organizacije Young Reporters, nije predstavio kao genijalnog urednika i novinara Melodi bi već shvatila da sam skoro bez posla, kako suštinski umirem na poslu, i sanjam sebe kao bogataša koji ne radi ništa.

Mini turneja Žute kornjače

Dizajn: Brigita Antoni 

Duo Đurović-Ferdinandi otkrivanjem prljavog veša iz porodičnih života - afere koja se u prethodnom koljenu dogodila između dvije porodice iz čijih su tečnosti, kao i konačnim otkrićem zbog čega je Žuta kornjača baš žuta, i mnogim drugim tračevima, privukao je publiku u Srbiji da posegne za dinarima... Žuta kornjača sa kratke srpske turneje vratila se bogatija za nešto više od 150 eura i nekoliko neprijatelja. Srpski dinari nisu zarađeni lako, iz publike se ustajalo i demonstrativno odlazilo, nečije majke su se stidjele, neke su se pitale zbog čega se noga dr Ferdinadija neprestano trese...

Priča Ilije Đurovića u američkoj antologiji

Priča “Pet udovica” crnogorskog pisca Ilije Đurovića biće objavljena u prestižnoj američkoj antologiji “Best European Fiction 2016”, navodi se u saopštenju nezavisne izdavačke kuće “Žuta kornjača”, u čijem izdanju je izašla Đurovićeva prva zbirka priča “Oni to tako divno rade u velikim ljubavnim romanima”.

Dramska trilogija „Grci“ Ljubomira Đurkovića

     Nezavisna izdavačka kuća „Žuta kornjača“ objavila je svoje treće izdanje, dramsku trilogiju „Grci“ Ljubomira Đurkovića.

     Smatramo da je ova knjiga posebno važna ne samo za izdavačku djelatnost naše kuće, već i za cjelokupnu crnogorsku i regionalnu dramsku književnost, kao i njeno predstavljanje izvan granica Crne Gore, kako zbog reputacije pisca Ljubomira Đurkovića u svijetu dramske književnosti u Crnoj Gori i izvan nje, tako i zbog izuzetno visokog književnog kvaliteta objavljenog materijala.

Žuta kornjača u Budvi

U subotu, 6. septembra 2014. godine, ispred Spomen doma „Stefan Mitrov Ljubiša“ u Budvi, organizovana je promocija nezavisne izdavačke kuće „Žuta kornjača“. Promocija je iskorišćena i za predstavljanje zbirke pjesama Dušana Đurovića i knjige priča Ilije Đurovića. U predstavljanju je učestvovao Filip Ferdinandi, zamjenik direktora “Žute kornjače”, a moderator je bio Novak Govedarica. Organizatori su NVO “Agora” Budva i JU “Muzeji i galerije” Budva.

Kratke priče o ljubavi i nežnosti

Prvi talas crnogorske književnosti već se uveliko ustoličio kako u domovini tako i u regionu. Balša Brković, Dragan Radulović, Ognjen Spahić, Aleksandar Bačanović, Pavle Goranović, Andrej Nikolaidis (da ih poređam po starosti), zajedno sa spisateljicama Draganom Kršiković, Slavicom Perović i mnogim drugima koje nisam nabrojao od početka dvadeset prvog stoleća predstavljaju značajnu književnu i intelektualnu snagu, koja u kombinaciji sa nekoliko značajnih nagrada, konkursa i časopisa koji se u Crnoj Gori pojavljuju i traju, ovoj književnosti obezbeđuju zavidnu simboličku moć. Ono što je još važnije jeste da se pojavio i drugi talas u ovoj literaturi na čelu sa Vladimirom Đurišićem, Stefanom Boškovićem, Nađom Bobičić i last, but not least Ilijom Đurovićem koji će onom proboju koju su ostvarili njihovi prethodnici i prethodnice obezbediti poštovanja dostojno trajanje.

Jer, koliko god su takozvanom prvom talasu bile i ostale važne politički škakljive teme koje se kombinuju sa žanrovskom literaturom, što je na neki način bilo očekivano jer su autori i autorke morali da naprave rez u odnosu na prethodnu crnogorsku, uslovno rečeno njegoševsku tradiciju, ali i na regionalnu pod čijim su uticajem formirani (utoliko je značajno okretanje hrvatskoj i bosansko-hercegovačkoj, mnogo više nego srbijanskoj književnosti koja je tradicionalno smatrana bližom) toliko su njihovi naslednici i naslednice opsednuti esteticizmom i svojevrsnim povratkom formalizmu jer je teren raščišćen, crnigorska književnost je ozbiljno utemeljena i moguće je okrenuti se drugim temama i problemima.

(Ne)književno veče u Podgorici: Žuta kornjača čita, priča, svira...

Ispod južne tribine stadiona Budućnosti ispod Gorice ekipa nezavisne izdavačke kuće Žuta kornjača predstavila se u netipičnom programu podijeljenom u tri dijela.

U novom prostoru NVO Gavroš, koji je organizator programa, po prvi put održano je ovakvo predstavljanje, a organizatori obećavaju nastavak sezone. U Gavrošu se nisu točila brendirana pića, pravili su se kokteli i nudilo se domaće vino i rakija. Prije početka programa ispod tribine stadiona okupilo se pedesetak ljudi, koji su nakon uvodnog pića prešli u drugi dio Gavroša, duboko ispod tribina, gdje je bila postavljena scena i gledalište.

Početak turneje Žute kornjače

Foto: Krsto Borozan

No­va, ne­za­vi­sna iz­da­vač­ka ku­ća „Žu­ta kor­nja­ča” ko­ju je po­čet­kom ove go­di­ne osno­vao pje­snik Du­šan Đu­ro­vić, pred­sta­vlje­na je ju­če u Kra­ljev­skom po­zo­ri­štu „Zet­ski dom” na Ce­ti­nju. Pr­va iz­da­nja „Žu­ta kor­nja­ča“ ob­ja­vi­la je u ma­ju ove go­di­ne, a ri­ječ je o zbir­ci pje­sa­ma „Pla­gi­jat“ Du­ša­na Đu­ro­vi­ća i knji­zi krat­kih pri­ča „Oni to ta­ko div­no ra­de u ve­li­kim lju­bav­nim ro­ma­ni­ma“ Ili­je Đu­ro­vi­ća.

Za­što je „Žu­ta kor­nja­ča” to­tal­no neo­bič­na i iz­ne­na­đu­ju­ća pri­ča za Cr­nu Go­ru po­ja­snio je knji­žev­nik Og­njen Spa­hić ko­ji je re­kao da je „ne­vje­ro­vat­no, ali isti­ni­to i po­ma­lo tu­žno, no na na­šu ra­dost, ovo pr­va su­štin­ski ne­za­vi­sna iz­da­vač­ka ku­ća u Cr­noj Go­ri ko­ja po­ku­ša­va da se ba­vi is­klju­či­vo do­brom knji­žev­no­šću mi­mo bi­lo ka­kvih pret­hod­no us­po­sta­vlje­nih lo­kal­nih pa­ra­me­ta­ra, ve­za ili vred­no­snih su­do­va ko­ji pri­pa­da­ju ovom pro­sto­ru”.

"Oni to tako divno rade u velikim ljubavnim romanima" na festivalu Odakle zovem

Pred­sta­vlja­nje pi­sa­ca Og­nje­na Spa­hi­ća i Ili­je Đu­ro­vi­ća upri­li­če­no je u okvi­ru pro­gra­ma „Bez ve­li­kih ri­je­či, mo­lim”, ko­ji je dio fe­sti­va­la krat­ke pri­če „Oda­kle zo­vem”. Me­di­ja­tor knji­žev­ne ve­če­ri, po­zna­to ime u knji­žev­nim kru­go­vi­ma, ured­nik Kru­no Lo­ko­tar, po­čeo je di­na­mič­no sa pred­sta­vlja­njem auto­ra. Na tre­nut­ke je pod­sje­ćao na vo­di­te­lja boks me­ča. Po­ja­snio je pu­bli­ci da su Spa­hi­će­ve pri­če du­že, dok su Đu­ro­vi­će­ve kra­će, kao i da je na­slov­ni­ca Spa­hi­će­ve knji­ge ša­re­ni­ja, dok je Đu­ro­vi­će­va jed­no­stav­na. Lo­ko­tar je na­sta­vio upo­re­đu­ju­ći sti­lo­ve, broj kar­ti­ca i di­ja­lo­ga u knji­ga­ma „Pu­na gla­va ra­do­sti” Ognjena Spa­hi­ća i „Oni to ta­ko div­no ra­de u ve­li­kim lju­bav­nim ro­ma­ni­ma” Ili­je Đu­ro­vi­ća...

Pjesme Dušana Đurovića

Plagijat

Pokatkad vjerujem da ništa nema smisla.

Na jednoj majušnoj planeti,

koja juri prema ničemu već milionima godina,

rađamo se u bolu, rastemo, borimo se,

razbolijevamo se, patimo, drugima nanosimo bol,

umiremo, umiru i drugi se rađaju da bi počeli

ponovo beskorisnu komediju.

Da li je to tako stvarno?

Da li je čitav naš život niz anonimnih krikova

u pustinji indiferentnih zvijezda?

Oni to tako divno rade u velikim ljubavnim romanima - Ilija Đurović

    Ničeg neobičnog nije bilo u tom kratkom pasusu, ni po čemu drugačijem od hiljada drugih koje je prekucala. Uspijeva da pre­kucava priče, a da istovremeno razmišlja o različitim stvarima: o ručku koji će da spremi kad stigne kući ili o previsokim cije­nama na pijaci. I sve bi bilo u redu, ovaj petak bio bi samo još jedan u nizu nakon kojeg će da dođe kući, i sjutra dok bude či­tala novine da osjeti neobičan ponos, čudan osjećaj u stomaku i grudima; da je taj tekst koji ljudi čitaju subotom ujutru dok doručkuju, piju kafu ili se spremaju za subotnji posao, da je taj blagotvorni tekst stigao do njihovih ruku zahvaljujući njoj. Sve bi bilo u redu, sve je bilo u redu dok nije stigla do rečenice koja je ukočila hitre prste. Loše si se tucao, a? Odmakla je ruke od ta­stature. Loše si se tucao, a?, treperila je uspravna crta iza upitnika. Osvrnula se oko sebe. U prostoriji nije bilo nikog da primijeti njenu zbunjenost. Dohvatila je knjigu sa stola i još jednom pro­čitala tekst. Nije pogriješila. To nije izašlo iz njene glave. Neko je to napisao. U knjizi.

Soliterci su najgori - Ilija Đurović

Kad je sa desne strane pet solitera, kad se u liniji nosa vidi zgrada fakulteta sa crvenim krovom, iza nje još dva solitera niža od onih pet sa desne strane, i kad je lijevo veliki most, onda se posmatra sa izbočine brda sa kojeg se vidi grad. U šesnaest sati i jedanaest minuta sunce se spušta iza zapadnih planina. Ako je vedro i ako je januar peti, grad je prekriven zlatnom bojom. Sunce polako zalazi dok se u šesnaest sati i četrnaest minuta ne izgubi u obližnjem moru.

     Kad se pogleda desno, prema pet solitera, koje zovu Pet udo­vica, na sedmom spratu trećeg solitera s lijeva vidi se lik žene. Žena kestenjaste boje kose i krupnih zelenih očiju sjedi u stolici i posmatra zalazak u prozorima nove zastakljene zgrade. Jedan dio prozora reflektuje njen lik, a drugi narandžastu liniju zalaska.

Karajan kvartet - Ilija Đurović

– Nismo željeli odvratna imena Sergejevih Rusa. Uostalom, Sergeja boli kurac za Rusiju. Je li tako – rekla je i pomazila ga po bradi. Njihovi prijatelji su se smijali.

– Morate da ga vidite dok spava. Diriguje velikim simfonij­skim orkestrima. Stiv će da bude dirigent. Novi Karajan. Svijet će da najebe zbog njegove genijalnosti. Taj mali mora nešto da uradi. Ovo nije roditeljsko sranje, nemojte to da mi kažete – re­kao je i nasmijao se. Svi su se smijali. Druga flaša Caberneta bila je prazna. Čaše su bile pune. Sergej je pojačao muziku.

– Probudićeš ga – rekla je.

– Mora da zavoli muziku.

– Ćutite – rekla je. Držala je podignut prst. Između naleta orkestra šeste simfonije (Čajkovski) čula se vriska bebe.

– Neka plače. Tako se čeliči.

– Seljačino – rekla je i otišla u sobu. Vratila se sa bebom. Dje­čakova glava gledala je sa njenog ramena. Nije plakao. Krupne plave oči gledale su sobu. Sjela je i okrenula ga ka gostima.

Nezavisni izdavač Žuta kornjača

Zbirka poezije “Plagijat“ pjesnika i muzičara Dušana Đurovića i knjiga kratkih priča “Oni to tako divno rade u velikim ljubavnim romanima“ Ilije Đurovića objavljene su u izdanju nove, nezavisne izdavačke kuće “Žuta kornjača“.

Priče Ilije Đurovića u izdanju Žute kornjače

„Žuta kornjača“ objavila je i svoje drugo izdanje, zbirku kratkih priča „Oni to tako divno rade u velikim ljubavnim romanima“ pisca Ilije Đurovića. Nakon nekoliko godina objavljivanja u časopisima, Đurovićeve priče spremne su za susret u knjizi. Na sto dvadeset stranica „Oni to tako divno rade u velikim ljubavnim romanima“ donosi osamnaest kratkih priča. O samoubicama, o psima, o mačkama, o Herbertu von Karajanu, o alkoholičarima, o daktilografkinjama koje uzbuđuje dobra književnost... Baš onakva književnost kakva je dva puta za manje od sedam dana provirila ispod oklopa „Žute kornjače“.

Dok čekate odlazak do omiljene knjižare, pročitajte odlomak iz naslovne priče prve knjige Ilije Đurovića.

Prvo izdanje Žute kornjače: Dušan Đurović - Plagijat

Druga zbirka poezije „Plagijat“ pjesnika i muzičara Dušana Đurovića objavljena je kao prvo izdanje „Žute kornjače“.

Nakon knjige „Bukovski, čujem da si prebio Hemingveja“ (samizdat, 2009), Đurović se ovog puta predstavlja sa trideset pet pjesama drugačijih i sličnih onima koje su nakon objavljivanja njegove prve knjige privukle pažnju čitalaca.

Osim autora, na knjizi „Plagijat“ radili su Isidora Glišić (urednica), Vukša Vujošević (dizajn korica) i Brigita Antoni (dizajn teksta). Za čitaoce „Žute kornjače“ objavljujemo kratak predgovor urednice „Plagijata“.