Plagijat
Pokatkad vjerujem da ništa nema smisla.
Na jednoj majušnoj planeti,
koja juri prema ničemu već milionima godina,
rađamo se u bolu, rastemo, borimo se,
razbolijevamo se, patimo, drugima nanosimo bol,
umiremo, umiru i drugi se rađaju da bi počeli
ponovo beskorisnu komediju.
Da li je to tako stvarno?
Da li je čitav naš život niz anonimnih krikova
Tiho govorim dok ležimo u tamnoj sobi.
Razmišljao sam da iskoristim ovo za neku pjesmu,
samo još ne znam u koji kontekst da ga stavim.
Okrenula se prema meni, pomilovala me po kosi i rekla:
to bi dragi moj bio obični plagijat.
Vjerujem da je pogled kojim sam tražio njene oči
bio kao muzej okamenjenih mora, kao neki
muzej beznađa i sramote.
Stavio sam nešto robe na sebe i sa gađenjem
napustio stan mlade i ohole slikarke,
ostavljajući u njemu svoju iluzornu ljubav.
Dok sam silazio niz stepenice osjetio sam
da se u meni otvara neka crna provalija,
kao čeljust koja glođe moju dušu.
Uzeli smo stan u predgrađu Buenos Ajresa;
rupa za koju sam bio ubijeđen da je zaposjednuta.
Noću se čula cika pacova,
a Marija, da bi me smirila, čita mi Kortasara.
Priče su zvučale bolje iz njenih usta.
Oko naših glava čulo se srkanje Huliovih likova.
U osam ujutru odlazila je u biblioteku.
Voljela je tu zgradu;
kaže da je podsjeća na zgradu iz neke priče.
Ja bih poslije prženih jaja odlazio u kafe.
Nijemi automobili se kreću; naviru lica prolaznika.
Nema tipično argentinske atmosfere
o kojoj je Marija toliko pričala.
Popodneva su prolazila sporo.
Bilo je to ono vrijeme koje se ne rasipa,
već ti dozvoljava da ga kao dobru hranu prevrćeš kroz usta.
Fabrika uspomena. Govorila je kroz osmjeh Marija.
Papire pune skica spakovali smo u kupljeni kofer.
Marijino izlaganje na temu Čudesni svijet H.L.Borhesa
trudio sam se da ispratim s pažnjom.
Moje prijepodnevne vožnje gradom
kosile su se sa njenim viđenjem Argentine.
Listanje uspomena (široke ulice, zgrade i ljudi
žigosani diktaturom) prekidali su njeni opisi.
Puni muzike, vrele krvi i literature.
Magija. Avantura duha i veličanstvena putovanja.
Na to pomislim kad kažem Horhe Luis Borhes.
Gromoglasan aplauz širio se salom.
Marija je skupljala svoje papire.
Kao da sam tek tada shvatio koliko je lijepa.
Marija Horente Losano.
Te oči slijepog pisca.
Odjeljenje
Jedne depresivne noći uputio sam se u šetnju.
Ili kako bi to rekle poete krenuo sam da lutam.
U jednom trenutku našao sam se ispred bolnice,
sa dvorišne strane. Sivu zgradu je obgrlio mrak
tako da je izgledala kao čudovišna sjenka.
Odjednom su počeli da se pale i gase
narandžasti svici.
Prizor mi je djelovao previše sablasno
pa sam ga izbrisao iz glave i krenuo kući.
Tek nekoliko godina kasnije, za jednim stolom
na kojem su pivske flaše stajale
kao holivudske nagrade, prijatelj mi je pojasnio.
To što si vidio;
to amputirani pacijenti sa kardio-vaskularnog
odjeljenja izlaze istovremeno na terasu
ne bi li, krijući od doktora, popušili po taj bijedni cigar.
