Oni to tako divno rade u velikim ljubavnim romanima - Ilija Đurović

    Ničeg neobičnog nije bilo u tom kratkom pasusu, ni po čemu drugačijem od hiljada drugih koje je prekucala. Uspijeva da pre­kucava priče, a da istovremeno razmišlja o različitim stvarima: o ručku koji će da spremi kad stigne kući ili o previsokim cije­nama na pijaci. I sve bi bilo u redu, ovaj petak bio bi samo još jedan u nizu nakon kojeg će da dođe kući, i sjutra dok bude či­tala novine da osjeti neobičan ponos, čudan osjećaj u stomaku i grudima; da je taj tekst koji ljudi čitaju subotom ujutru dok doručkuju, piju kafu ili se spremaju za subotnji posao, da je taj blagotvorni tekst stigao do njihovih ruku zahvaljujući njoj. Sve bi bilo u redu, sve je bilo u redu dok nije stigla do rečenice koja je ukočila hitre prste. Loše si se tucao, a? Odmakla je ruke od ta­stature. Loše si se tucao, a?, treperila je uspravna crta iza upitnika. Osvrnula se oko sebe. U prostoriji nije bilo nikog da primijeti njenu zbunjenost. Dohvatila je knjigu sa stola i još jednom pro­čitala tekst. Nije pogriješila. To nije izašlo iz njene glave. Neko je to napisao. U knjizi.

     Čitala je iznova, a riječi na koje nije bila naviknuta izgledale su kao istaknute jačim mastilom. Ili jedno pušenje na brzaka…koliko si ljudi uspio da potucaš…Nisam, u stvari, nikoga tucao... Tucao sam ranije… Tucanje na orgiji je nešto sasvim drugo…jesi li ti koga potucala…pa to je bila orgija… ja se ne jebem okolo samo zato…ili bih ti odgrizla muda…Ali, ipak si se poševila s nekim…zato što pica počne da te boli…mislio sam zašto si se ševila sa četvoro ili petoro ljudi…rekla sam ti, počne da te boli…piše o ‘vijetnamskoj ruži’ i pokušao je da potuca što više…o, neki jebači… Sve u svemu, dobra orgija, rekla je ona…  

    Nekoliko puta prestajala je sa kucanjem i čitala pasuse, svaki put iznova zbunjena. Nije vjerovala da njeni prsti kucaju takve stvari. Ona se, naravno, ne razumije. Njena lektira nije otišla da­lje od ljubavnih romana u kojima postoje scene pravih zagrljaja. Tamo sve odzvanja od tih velikih, nježnih riječi. Dodir, bol, ljubav, bedra. Jasno je o čemu se u tim scenama radi, ali riječi, riječi su te koje im daju neku vrstu… Oni to tako divno rade u velikim ljubavnim romanima, pomislila je.

    Onda je ušao mladi zamjenik urednika. Izvinite, obratio joj se, ostavio sam neke papire. Samo vi radite, ja neću dugo. Pogledala je u tekst, pa u mladog zamjenika. Slušala je često kako on i ostali razgovaraju o književnosti. Za njega kažu da mu najbolje ide američka, a ovaj divljak Vajlding koji je napisao sve ovo po prezimenu bi mogao da bude Amerikanac. Ili Englez. Izvinite, rekla je tiho, ovaj pisac, ovaj koji je napisao ovu priču, prstom je pokazala naslov. Vajlding, da, rekao je mladi zamjenik. Je li on, kako se kaže, dobar? Zamjenik je na trenutak prekinuo tra­ženje. Prošao je rukom kroz kosu. Naravno da je dobar, rekao je. Najbolji. Majkl Vajlding – sad je govorio sigurno – najbolji pisac kratkih priča, nakon Karvera, naravno. Hvala vam, rekla je. Ponovo se zagledala u ekran. Kucala je u prazno da bi sprije­čila njegovo pitanje. Zbog čega vas zanima? Ako hoćete, mogu da vam pozajmim njegove knjige. Ona se pretvarala da ne čuje. Osmjehnuo se i izašao. Doviđenja, rekla je preko zvuka tastature. Zaustavila se tek kad je bila sigurna da je zamjenik na stepeništu.

Hodala je između stolova. Stala je ispred plakata sa likom mršavog starca. Starac je imao prodoran pogled. Beket ili Peko Dapčević, is there a difference?, pisalo je u vrhu plakata. Well, if you wanna now, it’s Peket! visio je odgovor u dnu. Taj neobični Amerikanac. Ili Englez. Je li izgledao kao ovaj ovdje, namrgo­đeni đed, pomislila je. Nemoguće, odgovorila je. Ne može da izgleda tako čovjek koji je napisao sve ono. On je ono morao da doživi. Tako to rade, valjda, ti pisci. Stajala je zagledana u starca i razmišljala o pričama. Kao da su nešto u njoj promijenile te priče. Zar je moguće da su onakve riječi književnost? Ako jesu, onda bi se to možda dopalo i Racu, pomislila je. Možda bi počeo na to da gleda sa manje sprdnje. Sjetila se svog supruga, umornog i marljivog radnika.

Neobična je bila ta priča. O tom čovjeku piscu koji ide među ljude i sve to rade zajedno, u gomili. I ta žena sa njim. I ono što je rekla za četiri, pet puta. Više joj se svidjela druga priča. U njoj pisac ide da kupi odjeću, a tamo ga čeka prodavačica. Osjetila je nešto dok je čitala. Uz kičmu, niz grudi i stomak. Bog joj je svjedok da su za to krive te priče.

Od kad je zamjenik otišao niko nije ulazio. Ostalo joj je da prekuca još nekoliko pasusa. Ponovo je čitala i osjetila isto. Ne može da se namjesti u stolici. Pogledala je oko sebe da još jed­nom provjeri ima li koga prije nego što se dodirne. Spustila je knjigu i dodirnula se. Bilo joj je lakše. Nastavila je da kuca i vre­lina je nestala, do sljedećeg pasusa. Taj nezasiti pisac. Umuvala je sebi, pročitala je. Ponovo je prestala sa kucanjem i još jednom se osvrnula. Ovog puta otkopčala je vrh suknje i stavila ruku unu­tra. Tako se lakše dirala, ali vrelina nije prolazila. Kao da postaje sve jače, pomislila je. Dodirivala se čitav minut, onda je osjeti­la kako ubrzano diše. Vrata kancelarije su se otvorila. Izvukla je ruku i zakopčala patent-zatvarač. Kao pisac u priči, pomislila je. Urednik je stajao pored nje. Jesu li gotove, pitao je. Još nekoli­ko rečenica, rekla je i nastavila da kuca. …i jedino još moram da brinem gdje da se ogrebem za ručak, otkucala je i proslijedila tekst. Eto, gotovo, pogledala je urednika. Izašao je i zatvorio vrata.

Sjedjela je naslonjena u stolici i duboko disala. Njena umorna ruka ponovo se spuštala niz stomak, prema vrhu duguljastog patent-zatvarača.

     Stigla je kući dobro raspoložena. Raco je spavao u fotelji. Tiho je ušla u kuhinju. Trudila se da ga ne probudi. Primijetila je masnu mrlju na kuhinjskom stolu i muvu kako se okreće u gustoj tečnosti. Postavila je ručak i prešla u sobu da ga pozo­ve. Raco je tiho hrkao. Stajala je pored njega. Pozvala ga je po imenu. On je i dalje spavao. Ruka, patent-zatvarač, zujanje i njena mala šaka sa njim. Posmatrala je prste kako uvijaju komad mesa obmotanog kožom. Prijala joj je vrelina u prstima i tamo među butinama. Polako je postajalo tvrđe, a Raco je, još usnuo, brže disao. A onda usta i on u njenim ustima. To nikad nije radila. On je to tražio, ali ona… Mislila je da tako ne može da se diše. Ali disala je. Počela je da radi brže. On se probudio samo na trenutak zbunjen ali se brzo snašao i zgrabio je za kosu i stavio joj ga duboko, onako, baš duboko. Ona se trgla i malo zbunila ali je prihvatila i nastavila. Uhvatio je za grudi i gnječio je, gnječio, dok je ona pušila tamo dolje i sad ga gledala odozdo kao što one znaju da te gledaju dok su dolje i rade. Strgao joj je gaćice od pozadi, kroz suknju, izvukao ga iz usta, popeo je na stolicu i umuvao joj ga naglo, ona je prvo uzdahnula a onda zaćutala i samo se klatila polako a onda brzo i tako su radili i radili i on je svršio i ona je svršila a mala crna muva se udavila u pregustoj masnoći na mušemi kuhinjskog stola dok je on pisao tamo negdje u nekoj kolibi ili hotelu ili malom prljavom stanu svoju novu priču o neobičnoj ženi koja prekucava priče za neke male i jadne novine i tako jednog dana možda petka ili četvrt­ka nije ni važno ona prekuca neke njegove stvari i dođe kući sluđena i vlažna a ranije fina nevina i čedna pa se sa usnulim mužem seljačinom pojebe ludački onako baš ludački a on sjedi u svojoj kolibi ili hotelu ili preskupom apartmanu i pije Džek i puši skupe cigare dok čeka da mu ga kurva sobarica ili dosadna sekratarica dosadnog PEN–a popuši onako dobro barem upola dobro kao njegova izmišljena kucačica priča u lokalnim dosad­nim i neprofitabilnim novinama. O, ja!