13. 05. 2014.

Priče Ilije Đurovića u izdanju Žute kornjače



„Žuta kornjača“ objavila je i svoje drugo izdanje, zbirku kratkih priča „Oni to tako divno rade u velikim ljubavnim romanima“ pisca Ilije Đurovića. Nakon nekoliko godina objavljivanja u časopisima, Đurovićeve priče spremne su za susret u knjizi. Na sto dvadeset stranica „Oni to tako divno rade u velikim ljubavnim romanima“ donosi osamnaest kratkih priča. O samoubicama, o psima, o mačkama, o Herbertu von Karajanu, o alkoholičarima, o daktilografkinjama koje uzbuđuje dobra književnost... Baš onakva književnost kakva je dva puta za manje od sedam dana provirila ispod oklopa „Žute kornjače“.

Dok čekate odlazak do omiljene knjižare, pročitajte odlomak iz naslovne priče prve knjige Ilije Đurovića.






    Ničeg neobičnog nije bilo u tom kratkom pasusu, ni po čemu drugačijem od hiljada drugih koje je prekucala. Uspijeva da pre­kucava priče, a da istovremeno razmišlja o različitim stvarima: o ručku koji će da spremi kad stigne kući ili o previsokim cije­nama na pijaci. I sve bi bilo u redu, ovaj petak bio bi samo još jedan u nizu nakon kojeg će da dođe kući, i sjutra dok bude či­tala novine da osjeti neobičan ponos, čudan osjećaj u stomaku i grudima; da je taj tekst koji ljudi čitaju subotom ujutru dok doručkuju, piju kafu ili se spremaju za subotnji posao, da je taj blagotvorni tekst stigao do njihovih ruku zahvaljujući njoj. Sve bi bilo u redu, sve je bilo u redu dok nije stigla do rečenice koja je ukočila hitre prste. Loše si se tucao, a? Odmakla je ruke od ta­stature. Loše si se tucao, a?, treperila je uspravna crta iza upitnika. Osvrnula se oko sebe. U prostoriji nije bilo nikog da primijeti njenu zbunjenost. Dohvatila je knjigu sa stola i još jednom pro­čitala tekst. Nije pogriješila. To nije izašlo iz njene glave. Neko je to napisao. U knjizi.
     Čitala je iznova, a riječi na koje nije bila naviknuta izgledale su kao istaknute jačim mastilom. Ili jedno pušenje na brzaka…koliko si ljudi uspio da potucaš…Nisam, u stvari, nikoga tucao...Tucao sam ranije… Tucanje na orgiji je nešto sasvim drugo…jesi li ti koga potucala…pa to je bila orgija… ja se ne jebem okolo samo zato…ili bih ti odgrizla muda…Ali, ipak si se poševila s nekim…zato što pica počne da te boli…mislio sam zašto si se ševila sa četvoro ili petoro ljudi…rekla sam ti, počne da te boli…piše o ‘vijetnamskoj ruži’ i pokušao je da potuca što više…o, neki jebači…Sve u svemu, dobra orgija, rekla je ona…  
    Nekoliko puta prestajala je sa kucanjem i čitala pasuse, svaki put iznova zbunjena. Nije vjerovala da njeni prsti kucaju takve stvari. Ona se, naravno, ne razumije. Njena lektira nije otišla da­lje od ljubavnih romana u kojima postoje scene pravih zagrljaja. Tamo sve odzvanja od tih velikih, nježnih riječi. Dodir, bol, ljubav, bedra. Jasno je o čemu se u tim scenama radi, ali riječi, riječi su te koje im daju neku vrstu… Oni to tako divno rade u velikim ljubavnim romanima, pomislila je.


(Fragment iz priče „Oni to tako divno rade u velikim ljubavnim romanima“)