Milena i ja nismo voljeli pse. Jake, razjarene
životinje na Zabjelu, u našem kvartu, uvijek su nas plašile. Vjerovali smo da
bi nas mogli jesti do smrti. Ipak, Milenina smrt izgledala je drugačije. Išlo
je otprilike ovako: Izašli smo iz kola nakon obilaska grada. Stefan, sin naših
komšija, stajao je na ulazu u zgradu, s palicom na ramenu. Bio je drogiran.
Nasmijao sam se kad smo se približili. Pitao je zbog čega se smijem. Zamolio
sam ga da se pomjeri i pusti nas da prođemo, ali on je i dalje stajao ispred
vrata i ponavljao Što se smješkaš.
Rekao je Što se smješkaš, pederčino.
Osjetljiva i spremna da nauči sve što čuje, Milena je ponovila pederčino. U Stefanovoj glavi riječ je
odzvonila nekoliko puta i to je bilo dovoljno da nekome polomi lobanju.
Kad smo se Milena i ja doselili, Zabjelo
je izgledalo drugačije. Nismo primjećivali da su djeca postala nasilna dok
jedan od dječaka nije stao ispred nje i na slogove razdvojio Popušiš mi kurac. Djevojčice su je zvale
Gluva Milena. Čitala im je s usana i
smješkala se. A onda joj je dječak polomio glavu i završio u domu za
delinkvente. Njegov otac počeo je da me zove pederčino. Žena iz trafike ispred ulaza odbijala je da mi proda
cigarete. Išao sam do prodavnice na drugom kraju zgrade, ali i do tamo je
uskoro stigla priča o pederčini.
Komšije su govorile da sam poslao dijete u zatvor. Dva mjeseca kasnije morao
sam da se odselim. Prodao sam naš stan i za istu cijenu odabrao manji u Bloku
5, na drugom kraju grada.
Brzo sam se navikao na buku djece ispod
prozora. Gledao sam ih i razmišljao o Mileni. Tih dana u novinama sam vidio
Hansa. Njegov gazda poginuo je na planinarenju, a njemački ovčar završio je u
Podgorici, u kavezu sa džukelama. Osjetljiv nakon Milenine smrti, otišao sam do
azila i uzeo psa.
Tako
sam u Bloku 5 postao Hansov gazda. Svi su znali njegovo ime. Kad smo ulazili u
kafiće konobari su govorili Achtung,
Achtung i smijali se dok se Hans zavlačio ispod stolova. Nisu znali da neki
ljudi imaju razloga da se plaše mog prijatelja. Volio je svakog mirnog
prolaznika i svako dijete, i nikad nije probušio nijednu loptu na livadi. Ali
Hans je bio strogo vaspitan i vjeran. Tome je svjedok doktor Kaluđerović,
otorinolaringolog, koji leži vezan u našem podrumu.
Doktor
Kaluđerović je hirurg – bio je hirurg, sad je samo splet mišića i kostiju na prljavom
krevetu – koji je operisao Milenu i nekoliko mjeseci prije smrti učinio da ponovo
čuje. Njenu gluvoću opisivao je kao balon
u glavi. Sa timom hirurga
probušio je balon i pustio zvuk do Mileninog mozga. Kad se probudila nakon
operacije pitao sam je Kako si. Počela
je da plače. Kasnije tog dana rekla je da imam glas djevojčice. Pozvao sam
doktora. Nasmijao se i rekao da je sve u redu, da se mozak navikava na nove
frekvencije kao oko na svjetlost nakon mraka, i da će uskoro sve što čuje
zvučati prirodno u njenim ušima.
Nakon izlaska iz bolnice Milena je svakog
dana išla kod doktora Kaluđerovića. Glavni dio oporavka bilo je upoznavanje sa
riječima koje prvi put čuje. Tokom jedne od vježbi, dok joj je čitao dane u
nedjelji, zaplakala je na srijedi. Rekao je da skoro svi pacijenti na nove riječi
reaguju suzama. Nastavio je od četvrtka, a Milena je ridala već na suboti.
Uplašio sam se. Doktor je ponovio da su njene reakcije očekivane i zamolio me
da sačekam ispred. Kroz vrata ordinacije slušao sam kako ponovo čita dane u
nedjelji i mjesece u godini. Milena je poslije pola sata izašla uplakana.
Ćutala je u kolima. Kad smo ušli u stan rekla je da mora da zaspi. Činilo mi se
da govori jasnije nego ranije.
Njen
oporavak je napredovao. Nakon dana i mjeseca na red su došli predmeti. Slušala
je kašika, nož, sto, šporet, polako je učila i plakala u
ordinaciji. Onda su počeli gradovi. To je za Milenu bilo najteže. Kad je doktor
Kaluđerović izgovorio gradove od Podgorice ka sjeveru zaplakala je nakon
nekoliko riječi. Nijednom nije izdržala duže od Kolašin-Mojkovac-Bijelo Polje. Posebno mučenje kod kuće bila je
vremenska prognoza na televiziji. Tu bi voditeljka ponekad u jednoj rečenici
izgovorila mjesec, dan i niz gradova na jugu, sjeveru, u centralnom dijelu.
Milena je sjedila u fotelji i plakala, nesposobna da odvoji pogled od
trodimenzionalnog reljefa. Pokušavao sam da je zamolim da isključi televizor
prije početka prognoze, ali ona je željela da vježba i bude uporna, po
uputstvima doktora Kaluđerovića.
Naučila je da se pridruži glasu iz
televizora. I dalje je povremeno jecala, ali mogućnost usavršavanja riječi
skrenula je pažnju s bolova što su joj zvukovi zadavali. Gledao sam kako sjedi
ispred ekrana i ponavlja. Za doktora, to je bio savršen oporavak.
Više nije morala da ide na svakodnevne vježbe,
dio je mogla da obavlja sa mnom kod kuće. Dobio sam zadatak da izmišljam igre
za nju. Jedna od mojih omiljenih bila je Djelovi
grada. Izgovarao sam imena kvartova, a Milena je ponavljala. Onda je jednog
dana poželjela da obiđemo mjesta koja sluša. Vjerovala je da će tako lakše
podnositi zvuk. Bila je nedjelja ujutru, sjeli smo u kola i krenuli.
Rekao sam joj da idemo na Goricu, tamo može
da čuje ptice. Ponovila je ptice.
Parkirali smo kola ispred crkve, popeli se na brdo i sjeli na livadu pored staze.
Soliteri su se dizali iz niskih zgrada. Žute, roze, plave kuće na brdu
prekoputa blještale su kao krupni, plastični cvjetovi. Bila je srećna. Rekao
sam Zgrade mozgova, Pet udovica, Blok
pet, Tološi, Stara varoš, Baston, Konik, Momišići, Zagorič, Pejton, sve
čega sam mogao da se sjetim. Ponavljala je moje riječi. Nakon igre spustili smo
se ka centru. Djeca su se slikala s roditeljima ispred prazne fontane. Milena
je dobijala izraz lica tupavog djeteta. Rekao sam da je vrijeme za povratak. U
supermarketu na trgu kupili smo meso za nedjeljni ručak, vratili se na Zabjelo
i sreli Stefana na ulazu u zgradu, drogiranog, s palicom u ruci.
U tom trenutku sve vježbe doktora
Kaluđerovića stigle su nas pred sinom naših komšija. Dječak je rekao pederčino, a ta riječ je za Milenu bila
još jedna nova lekcija. Uhvatio sam je za ruku i zamolio da prestane, ali glava
je već bila napukla. Njen lakat, naglo otežao, kliznuo mi je niz dlan.
Ne sjećam se nakon koliko godina je Hans
rekao Ajmo da nađemo tog smrada što je operisao
gluvu Milenu i mučimo ga u podrumu. Hans je smatrao da je doktor
Kaluđerović kriv i da bi Milena bila živa da je nije naučio da ponavlja riječi.
Nisam mogao da je zamislim u stanu sa psom. Podsjetio sam ga da se nas dvojica
ne bismo upoznali da Milena nije poginula. On bi ostao u azilu, ja na drugom
kraju grada. To ne znači da doktor ne
mora da bude kažnjen, rekao je. Bio je uporan. Pitao sam ga kako planira da
izvedemo otmicu. Njuškom je pokazao novine na stolu. U uglu stranice bila je
reklama za privatnu ordinaciju doktora Kaluđerovića.
Sljedećeg dana, pola sata pred zatvaranje,
bili smo ispred. Čekali smo na parkingu. Doktor je izašao i pozdravio se s
medicinskom sestrom. Prije nego što je otključao auto udario sam ga palicom u
glavu. Hans je veselo zacvilio i pomogao mi da ga ubacim u gepek. Sat vremena
kasnije, doktor Kaluđerović se probudio u našem podrumu, vezan za krevet. Hans
nikad nije bio srećniji. Pojeo je večeru, napio se vode i protegao prednje
šape. Arschloch, sad ću da te karam, a ti ponavljaj za mnom, rekao je. Okrenuo sam doktora
na stomak i pustio Hansa da uradi ostalo. To ostalo uglavnom je bilo bolno, svake
noći, svake noći.
Nisam znao do kad Hans planira da muči
doktora. Nije mi smetalo da potraje. Radio je stručno i niko u našoj zgradi nije
sumnjao da imamo gosta u podrumu. Na televiziji smo nekoliko dana slušali o
nestanku poznatog otorinolaringologa. Anonimna pacijentkinja pričala je
novinarima o seksualnom zlostavljanju u ordinaciji doktora Kaluđerovića. I da
nije bilo tako, dovoljno bih ga mrzio zbog onoga što je uradio Mileni.
Juče, dok sam gledao dnevnik, Hans se
vratio iz podruma i rekao mi da je doktor sve priznao, da je kriv za Mileninu
smrt, da ju je bespotrebno tjerao da sluša i ponavlja dane u nedjelji, mjesece
u godini, imena gradova, zbog čega je na kraju poludjela i počela da izgovara
sve što čuje. Odgovorio sam mu da može nastaviti da uživa u doktoru, ali i
njemu je počinjao da dosađuje. Moj prijatelj sve češće je pričao o komšijama
koje su me povrijedile. Sljedeći na Hansovoj listi bio je Stefanov otac, zatim
žena iz trafike na Zabjelu. Zbog nje sam morao da kupujem cigarete na drugom
kraju ulice.
Sjutra ćemo da ubijemo onog smrada, a onda
nastavljamo dalje, rekao je Hans kad sam mu stavio povodac da me izvede u
šetnju.
